.Dopusti mi da malo ja s tobom budem dijete.

„Uđi.“
„Neću...“
„Uđi, neće ti ništa biti. Brzo će biti gotovo. Plaćeno je pola sata.“
Dignula sam pogled i pred sobom vidjela trošnu sobicu, slabo osvijetljenu, opremljenu osnovnim namještajem, čiji je centar zauzimao krevet s prljavom zgužvanom posteljinom.
Primijetio je moju dignutu obrvu kad sam se osvrnula na krevet i nasmiješio se da sakrije nelagodu.
„Znam da nije nešto, al poslužit će svrsi.“
Dok sam ga polijegala na krevet, primijetila sam njegovu naivnost i brzopletost. Očito mu je bilo neugodno, nije mi ni grudnjak mogao otkopčati. Sažalila sam se nad tim krasnim dečkom. Kad je napokon došao do onoga što je i plaćeno, automatski sam se popela na njega i odredila ritam. Njemu je bilo lakše, a ja sam toliko puta obavljala tu ulogu da sam se komotno mogla isključiti i posvetiti svojim mislima. Sa nekakvom sjetom i gorčinom, prisjećala sam se kojim je tokom išao moj život da bih sad završila u ovom ćumezu, sa 16-godišnjim jumferom kojem su frendovi iz fore platili tih pola sata. Hah, s takvima barem bude brzo gotovo...
Pogledao me sažalno.
„Ne treba ti biti krivo, svršila sam već.“
Lagala sam, ali zar je uopće bitno ? Ne bih i da je trajalo duplo dulje.
„Hajde, odi se operi ako želiš, moram se i ja sredit jer sam prilično zaposlena, znaš.“
Opet me pogledao sažalno, ali ovaj put sa dozom gnušanja i razočaranja. Nisam se posebno zamarala, namjerno sam mu dala do znanja da nije jedini, jer se jumferi imaju tendenciju zakačiti za svoju prvu. Svakako sam imala dovoljno iskustva da znam kako to treba sasjeći u korijenu.
Lako zarađena lova.

Taman sam se istuširala kad se pojavila Ona. Uvijek je karakteristično kucala i sa sobom donosila miris proljeća.
„Ja zbilja ne znam, Raina, zbilja ne znam, zašto si to radiš...“
„Zašto si radim što?“
„Pa pogledaj se, ne moraš ovo raditi.“
„Barem odskačem od kurvi u Gajevoj. Znaš da ciljam visoko“, namignula sam joj. Ali njoj nije bilo do sprdanja.
„Imala si normalan, uredan, građanski život, zar zbilja to sve odbaciti zbog...zbog...“
„Prestani. Uvijek ista priča. Dosta mi je. I ne spominji moje ime ovako, poprilično je karakteristično ako nisi primijetila, a znaš da me moji još uvijek traže.“
„Pa nema nikog u blizini, glupačo...“, zasuzile su joj oči. Znala sam što slijedi. Zagrlila sam ju: „Mislila sam, da moraš izgubit tu naviku. Ako ga spominješ sada, može ti izletjeti bilo gdje.“
Poljubila me, plačući. Nije ni blizu bilo gotovo.
„Jel ti shvaćaš koliko mi je teško gledati te u ovoj jebenoj sobici sa ovim razjebanim krevetom, imala si SVE, sve što netko može poželjeti, perspektivnu budućnost, ljude koji te vole, lijepi stančić, a sve si odjebala za koji kurac... zato što se ne možeš kontrolirati?! Pa ljudi smo, nismo životinje!“
„Ti znaš da imam problema... koje vučem još iz djetinjstva. Manifestirali su se tako kako jesu. Uz činjenicu da sam oduvijek voljela seks. Više nego većina, u svakom slučaju. Kako da sad drukčije zarađujem nego ovako ?“
„Sereš. Svi mi imamo svojih problema, pa ne postajemo masovno wertheri 21. stoljeća tako da se kurvamo okolo, pobogu, s nekim emo spikama kako nas cijeli svijet mrzi i zbog toga odbaciti sve dobro u životu? Ti si pojam za autodestruktivnost, majkemi.. Sama si se dovela do ovoga, a što je najgore, više voliš ovakav život nego onaj koji si imala prije...“
Poljubila sam ju u vrat. Nizak udarac, uzevši u obzir kako se lako transformirala kad sam ju ljubila u vrat. Osjećala se izdanom, iskorištavanom, ali uvijek sam ju na posljetku uspijevala oblikovati onako kako sam htjela.
Nju sam jedinu ljubila.

<< Arhiva >>